Gloria in excelsis

U romanu Gloria in excelsis isprepliću se tri priče, odnosno tri pripovjedača pripovijedaju svoje sudbine.
Osnovna priča je franjevačka priča iz osamnaestog stoljeća o bosanskom franjevcu samostana Sv. Katarine u Kreševu i ljetopiscu fra Marijanu Bogdanoviću koji u žanru ljetopisne kronike zapisuje trogodišnja zbivanja u i oko samostana. Drugi pripovjedač Željko Ćurlin, pilot RAF-a koji je sudjelovao u bombardiranju Sarajeva 1945. govori o svom četveromjesečnom boravku u postratnom Zagrebu. Treća, sarajevska priča, zgusnuta je u nešto više od sat vremena 2. travnja 1945. i onoga što za savezničkog bombardiranja u Sarajevu proživljava ključar i čuvar skloništa Šimun Paškvan.

“Jergović vrlo dobro ocrtava društvenu pozadinu pojedinog vremena i mehanizme vlasti – u vrijeme fra Marijana turske, u vrijeme Šimuna ustaške, u vrijeme Ćurlina oslobodilačke/partizanske. Osmanlijska vlast tako u romanu pokazuje neusporedivo veću organiziranost, stabilnost, čak i pravičnost negoli ustaška i oslobodilačka kojima su imanentni nasilje i totalitarnost. Vjerno je ocrtan i milje građanskog Zagreba: hladnoća, nezainteresiranost za druge, pokondirena uobraženost njegovih stanovnika, a u skučenom mentalitetu i sumornoj atmosferi grada 1945. zrcali se – sasvim opravdano – i današnji Zagreb, onakav kakva je autor opjevao u ranijem ciklusu Turčin u Agramu. U prikazima franjevaca i Turaka, katolika i muslimana u Bosni, Jergović je na svom terenu; ne samo da poznaje povijesno vrijeme nego osjeća i razumije svu složenost i specifičnost odnosa između različitih ali i isprepletenih vjerskih i kulturoloških paradigmi. Nadalje, kao i u Dvorima od oraha, i u Gloriji se uspostavlja dubrovačko–hercegovačko–sarajevski identitetski trokut unutar kojega su kulturološki, jezični, trgovački… utjecaji toliko jaki da se uistinu može govoriti o osobitom, nadnacionalnom, hibridnom mikrosvijetu. Ukratko, u Gloriju je unesen fascinantan kulturološki materijal, od mnoštva povijesnih činjenica i likova (Luburić, Stepinac, Alberto Fortis…), preko jezičnih specifičnosti, do detalja svakodnevice (novine, nogometni klubovi, principi gradnje…).” (Katarina Luketić, Zarez)