Dubravske priče

Kada krenete čitati ove priče za oko vam zapne kako skoro pa neupitno vjerujete u svijet koji se otvara pred vama. I dok se knjiga odmotava, uporedo s uzbuđenjem i zadovoljstvom, prirodno pokušavate odgonetnuti od čega je u metafizičkom smislu sazdana i kako je izvedena ova nesvakidašnja vjerodostojnost jednog književnog djela. Bilo je kroz istoriju umjetnosti mnogo pokušaja da se osvijetli i objasni fenomen podteksta, onog nenapisanog a prisutnog, bjeline između riječi i redova koja treperi ili ne treperi, a to se u slučaju Dubravskih priča, koje se mogu zvati i dramski fragmenti, nameće skoro kao suštinski važno. Ovdje je riječ o samoj autorskoj motivaciji i njegovoj, za naše književnosti ne baš čestoj, poniznosti i poštovanju prema životima protagonista koji se doimaju važniji i veći od umjetnosti i književnih impresija. U ovoj knjizi nema poze, ne podilazi se estetiziranju, ona je svedena na surovi, a umjetnički prekrasno satkan život. Pri tome, i to treba odmah reći, ta je životnost prividno i varljivo dokumentaristička; ne da ima nešto pogrešno ili loše u samom žanru dokumentaristike ali u ovom slučaju opisani dubravski svemir rezultat je spisateljske virtuoznosti Almina Kaplana. Neće zbog spomenute autorske poniznosti bilo koji književni lik sam po sebi oživjeti, ali bez nje teško da će ikako.  

Dubravske priče su i vrijedan kulturno-antropološki zapis koji plastično oživljava i predstavlja jedan mikrolokalitet: kroz jezik, običaje, duboke tokove naslaganih trauma i iz njih proizašlih nanosa svakodnevnog nepovjerenja i sumnji. Mi, zapravo, jako malo znamo jedni o drugima i to je prilično opor okus koji vam ostane u grlu nakon ovih priča. Možda je to nepoznavanje jedan od ključeva naših okorjelih predrasuda i netrpeljivosti. Jezički, ova knjiga je svojevrsni etnolingvistički dokument, prepuna lokalne leksike koja pršti i šušti od života. Nizovi su to cijeli od manje poznatih riječi, pojedine vjerovatno nisu nikad ranije ispisivane u književnosti i to je posebna vrijednost. Naročito jer se jasno osjeti i čuje kako se ovim jezičkim osvježenjima nije smišljeno težilo, već su rezultat bavljenja živim govorom. 

Ovo su samo neki od slojeva, formalnih aspekata i inovativnosti ove knjige. A kada bi se sve i pobrojalo, to opet, naravno, ne bi bilo dovoljno da objasni nesvakidašnju i neobičnu ljepotu Kaplanovog svijeta. A zapravo možda i nije neophodno objašnjavati, treba se jednostavno prepustiti ovoj velikoj književnosti. Ovakve knjige ne izlaze baš svaki dan.