Bela

U književnosti Gorana Samardžića autorov alter ego, nerijetko s viškom sreće, bio je zaštićen različitim bedemima. Onaj ključni činila je sigurnost i toplina bazične porodice. Poezija objedinjena naslovom Bela nastaje u trenutcima Samardžićevih velikih lomova od kojih je ključni gubitak majke. Ispisujući je iz knjige živih i upisujući u knjigu mrtvih, pjesnik se oprašta rasterećen našeg dominantnog pristupa da se u bolu pokaže nesvakidašnja snaga, čini to načinom voljenog djeteta poniklog iz kuće u kojoj ljubavi nije nedostajalo. Snagu pokazuje tamo gdje je potrebno uz obilje autoironije opjevati dane u kojima se pokrivao strahom, ne skidajuci šlem od gluposti ni dok spava. Uz pomenutu autoironiju te odličnu poeziju i ova knjiga je, kao i cjelokupno autorovo stvaralaštvo, obojena specifičnim humorom čovjeka koji već sada ima projekciju lakoće vlastitih posmrtnih ostataka.”