Divojka

Književna pojava Tarika Đođica ustalasala je regionalnu kulturnu javnost posljednjih godina na način koji je po svemu izniman. Krenuvši skromno i nepretenciozno, proznim minijaturama koje su se u negdašnjem žurnalizmu zvale crtice ili crtice iz života i uvijek nosile izrazit pecat autorske ličnosti, ovaj je pisac tu gotovo zaboravljenu novinsko-književnu formu dosljedno razvijao prema onome što se u klasičnoj književnoj teoriji zove kratkom pričom i smatra jednim od najtežih književnih žanrova. Ali, na putu između njegove prve knjige (izdavački bestseler Čuvarkuća) i ove koju držite u rukama nije bilo najvažnije unapređenje forme i njeno dovođenje do stilsko-jezičkog savršenstva. Mnogo važniji proces događao se u sferi nevidljive, neizravne, takoreći podzemne bitke za afirmaciju jednog originalnog svjetonazora u kojemu su – nasuprot rugobnoj stvarnosti u kojoj živimo! – čovječnost i suosjećajnost, blagost i toplina dominirajuća svojstva i onoga koji promatra i opisuje svijet i njegovoga književnog junaka. Filozofija nas je učila da svijet nije harmoničan i da se, shodno tome, ne može izražavati ni opisivati sredstvima i načinom harmonije – ovaj pisac nas uvjerava da to nije tačno i da, kako veli jedan drugi pisac, pogled u suštinu kazuje da je suština u pogledu te da je, u skladu sa tom logikom, tačna misao koja kazuje da je ljepota u oku promatrača. Tako se svjetonazor Tarika Đođića, kriomice položen u temelje svake od pojedinih dionica knjige, oblikuje u misao da su Mudrost i Vedrina neodvojive jedna od druge i nedosežne jedna bez druge. Ma šta o tome govorilo i mislilo naše iskustvo, čitalačka radost koju nam svojom snagom i ljepotom pruža ova knjiga potvrđuje valjanost piščevoga svjetonazora.