Labirint

Bluz pjevač Boratin pokušava izvršiti samoubistvo skokom s Bosforskog mosta, ali otvara oči u bolnici. Izgubio je pamćenje i ne može se sjetiti zašto je želio okončati život. Ne sjeća se ničega, čak ni svojih pjesama; sjeća se samo stvari koje nisu povezane s njim samim, ali zbunjuje ga i njihov vremenski slijed: zna da je Osmansko Carstvo palo i da je posljednji sultan umro, ali nema pojma kada. Dok mu se um sapliće prisjećajući se civilizacija, život ga poput labirinta vodi različitim putevima.

Tamo gdje su društveno i lično sjećanje izmiješani, samo je jedna istina u koju ne sumnja: njegovo tijelo sa slomljenim rebrom. Splet ove dvije vrste sjećanja Boratina suočava s pitanjima: Pruža li fizičko prepoznavanje osjećaj identiteta? Šta čovjeka ili društvo više oslobađa: znati prošlost ili je zaboraviti? Je li zaborav prokletstvo ili blagoslov?

Protkan borhesovskim mikropričama, Labirint sjetno, zaobilazeći oštre zavoje, teče po površini zahvaćenoj dubokim strujama.